Prikazi arhitekture se suviše često usredotočuju samo na oblikovanost zgrade kao predmeta čežnje, manje na tretman okolnosti u kojima (zbog kojih) je dotična arhitektura nastajala, a još manje na to kakva je njena uloga i kakve odnose uspostavlja sa svojom okolinom. Arhitektura Kulturno-kongresnog centra i Općine u Dolenjskim Toplicama  zahtijeva upravo to. Zbog karakteristične integriranosti  Kobeovog djela u posve različite kontekste tu je arhitekturu teško predstaviti a da se ne pruži uvid u pozadinu njenog nastajanja.

Riječ je o mjestu koje karakterizira velik raskorak između povijesne ambicije i današnje njegove fizičke pojave. Priču tog gradića diktirali su, kako u prošlosti tako i danas, termalni izvori, poznati već u srednjem vijeku. Usprkos činjenici da je njihovo organizirano korištenje započelo već krajem 17. stoljeća, razvoj tih toplica nije bio istovjetan razvoju nekih drugih, bitno novijih lječilišta u Sloveniji. Dolenjske Toplice imaju, suprotno svom imenu, sve karakteristike autonomnog mjesta i nisu samo lječilište, već i kulturno i upravno središte šireg zaleđa, a to je ujedno i razlog nastanka ove zgrade. Mjesto je, zahvaljujući svom geografskom položaju, ponešto udaljenom od glavnih prometnih putova, do danas očuvalo malo mjerilo kao i neposredan dodir s bogatom prirodnom baštinom svoje okolice. Ipak, izgleda da vrijeme pravog razvoja tek nadolazi. Kompaktno urbano središte koje se otvara u razmjerno dobro očuvani ruralni okoliš je kvaliteta koja u sve intenzivnije urbaniziranoj slovenskoj provinciji predstavlja privilegij na kojem bi se taj razvoj trebao temeljiti. Radi se, dakle, o izgradnji (dogradnji) i zgušnjavanju postojećeg urbaniziranog prostora vrijednostima koje se temelje na očuvanju i nadgradnji postojećih kvaliteta. Ovdje prikazana arhitektura, kao i neki drugi aktualni primjeri, ukazuju na to da se lokalna zajednica odlučila za taj put.